29.11.2010., ponedjeljak
Gledamo glasove
|
Dio po dio tvojstva čitam Nevidljivo tkivo nevidljive ruke Bez nogu lebdiš Bez karlice Čitam i promatram raznim uređajima mikroskopima, teleskopima magnetskim dubinomjerima, elektronskim tomografima Čak i običnim vidom orla ili sove ili povučenog rezigniranog vučjaka  Gledam te kako hodaš svojim ničime I kako se ljeskaju tvoji dlanovi dok čitaš moju kožu dok me sastavljaš prema slici kojom gledaš mene nevidljivog U infracrvenoj ruci držiš ogledalo u kojem pratim tvoju ohlađenu sjenu O zvuk se oslanjamo Glasove gledamo i tako dodirnuti šetamo od kaplje do kaplje oceana |
08.11.2010., ponedjeljak
Baš takva
|
Na rubu grada kraj stabla s orasima zaboravio sam važne stvari Bez njih putujem dalje Ni teži ni lakši Ne sjećam ih se više Valjda su pod onim orahom iza grada Ne znam jesu li jestive jesu li žive ili su samo predmeti bez oblika i bez tvari Ostale su mi samo riječi kojima ih mogu opisivati Više bih volio riječi trošiti na prostirke pred tvojim stopalima da zasipam ulicu koja vodi iz grada prema zlatnome orahu da tamo nađeš moje izgubljene stvari Da ih baciš u rijeku ili u nebo Da legneš na njih i odmoriš se Da iz njih izvučeš svu snagu i moć I da se vratiš takva kakva jesi  Baš takva Baš takva kakva si sada prije odlaska do onog stabla Takva kakva jesi kad sam te ostavio između neba i zemlje Nisam te mogao natjerati da ideš sa mnom Nisi se opirala ali nisi pokazivala ni najmanju želju za putovanje sa mnom Uvijek se vraćaš takva kakva jesi Svaki put te prepoznajem iako ne znam dolaziš li otamo gdje si bila zadnji put ili dolaziš odanle gdje ćeš jednoga dana biti Šuma si stabala s kojih zreli orasi zvone Mojim riječima daješ pozlatu Svoju zvonskost pretačeš u njihove opne Šuma si Plod si Miris si Baš takva si |
11.10.2010., ponedjeljak
Lanjska Lana u sadašnjosti
|
Dan kasnije otkrio sam da sam joj se sakrio. Otkrilo me skrivanje u prošlosti. Nepažnjom našao sam se tako skriven u sadašnjosti. Kako ću saznati koji sam? |
29.08.2010., nedjelja
Da nema tajni život bi bio gori od smrti
|
Život je nastao (ili trajno i dalje nastaje) u najnižoj mikrostrukturi. No iako stvoren nalazi se pred pitanjem kako izaći… kako preskočiti na višu mikrorazinu. Je li u pitanju akumulacija neke (koje) energije? Ujedinjavanje sila?  Odakle ideja i potreba za širenjem u višu razinu? Je li to u temelju žive tvari? Je li tvar i stvorila sebe živu da bi mogla učiniti sljedeći korak? Bježi li tvar od nečega? Znade li tvar od čega i prema čemu se giba? Da li preseljena na višu razinu reorganizira zatečenu mikrostrukturu da bi imala stanište? Koliko se životvari pri tome gubi? Je li izuzetno rijetka pobjeda životvari u novoj razini (sredini)? Je li nama poznati život nastao tek kad se mikrorazinski predživot doselio do razine koju čine atomi (i molekule )? Hoćemo li mi prijeći u fiziološki živi Svemir (makrorazinu) ili će tu veličinu napućiti inteligencija kao viši oblik žive tvari? Počinje li na ovoj razini bestjelesni sveživot i vječnost? |
10.07.2010., subota
Prepuštam se carevanju besmisla
|
Stajala sam u plićaku, zatvorila oči – pješčani mulj mi je bio pod tabanima, mokro more lizalo mi je listove nogu, svjetlost se odsjajivala u moru i kroz kapke. Vidjela sam sjene, stalno su mijenjale oblike, neki skriveni život događao se pred mojim sklopljenim kapcima. Ali, vidjela sam i koliko sam slaba. Umjesto da promatram tu tajnu života, tu igru fotona koji usprkos vodi ostaju potpuno suhi i možda nose sa Sunca poruke života – meni se usred svega toga pojavljuje njegov zub, zub čovjeka koji me jednostavno bez riječi objašnjenja napustio. Opija me bljesak njegovog zuba. Luda sam i pomišljam da se na caklini njegovog prebijelog zuba začinje život. Miješam nebesku i mušku svjetlost. Potpuno sam luda, potpuno izvan ikakvog i ikojeg smisla. Besmisao caruje u meni: Bljesak iza osmjeha Sva su mora namreškana tvojim osmjesima Gledamo ih i ne sjećamo se da su sišli s meni najdražeg lica Vidim bljesak tvoje cakline ali ni u njoj nije ispisana tajna tvojeg nestanka Mislimo se kroz druge ljude Ne znamo se naći Ne znamo gdje su ona prva mora kad smo živjeli u istome ovom svijetu Gdje se skrio trenutak kad si se bez najave i nepogrešivo ubio u meni U bljesku cakline ga tražim Gorke su ti usne s kojih sam u snima budućnost našu ljubila Otrov se u tvojem osmjehu cakli |
15.05.2010., subota
Kad žena odluči otputovati
|
nemoj činiti ništa pusti ženu da otputuje da nije same sebe previše imala ponijela bi tebe makar samo tvoju dušu ili samo tijelo ili tvoju paklenu narav pa vas negdje na proplancima prije silaska u grad pažljivo odvagivala još pažljivije sastavljala u mene jednu nemoj činiti ništa previše misliš o drugim ljudima previše o smrti pravi su ti prijatelji samo riječi koliko god me mori žudnja da se pritisnem uz tvoju kožu jedina prava veza među nama bit će čipka od riječi budeš mi paška ili toskanska čipka budeš mi muško budeš mi žensko budeš mi dvožena sva protkana bezbrojnim čipkama budeš mi čipka od vlasi svih tvojih nevjernica skidam jednu po jednu čipku udišem miris tvojih prekrižja uzimam povećalo ne bih li otkrila kaplju tvog znoja skidam te i skidam skidam te danima skidam te kroz snove nikad ništa ne uspijem skinuti pomogni mi da definiram seks kad god sam blizu definicije izgubim svijest odmakni se svima primakni se meni da nije same sebe previše imala ponijela bi tebe uvijek ću te više voljeti |
03.03.2010., srijeda
Bili smo četveromrežni
|
Bila si tu, nestala. Opet. Drugi put. Poslije mnogo godina sve si ponovila. Prvi put si nestala u početno, romantično www-vrijeme. Bili smo novi, nenačeti. Oduševljenje nas je vuklo pred tipkovnice, miješala su nam se slova, riječi, rečenice. Bili smo četveromrežni. Dirali smo s obje ruke stvarnost, još opipljivije dirali smo virtualu na mreži. Nastajala je nova vrsta ljubavi. Danas ne znamo gdje je prava stvarnost. Poslije nas sve su se veći dijelovi stvarnosti odlamali i tonuli u virtualu. Kao ledenjaci gore na sjeveru tako se topi i donedavna zubata, oštra stvarnost i polako klizi u mora i oceane virtualnih prostranstava. Tada kad si prvi put nestala ipak je ostala sačuvana tvoja toplina. Mogla si sva izmijeniti agregatno stanje, otići u nebo, otići na dno mora, ali tvoje toplo srce ništa nije moglo ugasiti. Činilo mi se da se pripremamo na najsurovije promjene, na globalne katastrofe, na pogubne ratove e-mocija i e-sudbina. |
27.02.2010., subota
Umotana u sunčane zrake
|
Onaj zadnji post, to je moja isprika njemu. Uz sve ostale stvari koje mi zamjera - moju neljubav prema njemu, moje izlaske, provođenje sate i sate na internetu - neki dan je pronašao i tvoj post koji sam isprintala... zaboravila sam da sam ispis ostavila u kuhinji... to ga je dodatno povrijedilo... To što ja i ti dijelimo nitko ne vidi osim mene, ali desilo se tako i tome više nema povratka. Što sam njemu pisala u zadnjem postu, samo je moja isprika što sam ga povrijedila time što sam ga prestala voljeti... sve ostalo sam ja, ona koju on ne poznaje i nije nikada uspio upoznati... ova ja koja se dopisuje s tobom i uživa u tvojim riječima....to sam ja kakvu sebe znam... Želim ti reći da taj detalj koji se dogodio sasvim sigurno nije slučajan, jer ja u slučajnosti ne vjerujem...ima svoj smisao u želji koju sam usmjerila prema nebu... onoliko koliko smo riječi dijelili na blogu, i koliko su ih svi mogli čitati, toliko je i ovaj uvid u moj dio intime s tobom samo prolaznost koja me nije omela... Sve ono moje unutarnje o kojem nitko ne zna otkriva se kroz riječi koje razmjenjujem s ljudima za koje sam vezana. Ti si mi u tome najbliskiji i ako kažem da te volim, onda je to ljubav kojom sam te prepoznala od prvog pročitanog slova... kojom te osjetim cijelim bićem... nema u njoj ništa lošeg, ništa površnog, čak ništa posesivnog... rekla bih ništa tjelesnog...ako razumiješ, a znam da razumiješ... Netko drugi to ne može razumjeti, ali ja u sebi nosim puno različitih vrsta ljubavi i sve se one dobro slažu jedna s drugom... ova koja izvire iz međusobnog prepoznavanja vrlo je čista i lijepa... |
03.02.2010., srijeda
Dobro je što ne tražiš da se napustim
|
Nije što bih namjeravala ostati u tajni Nije Sila tajne ne ispušta me u svugdje Ne da mi da se raspršim Ostajem si pod sobom Ostajem cijela u sebi Bez mene sam si bespomoćna Ne izlazim iz sebe Dobro je što ne tražiš da se napustim |
17.01.2010., nedjelja
Žena i muškarac - što pred vratima budućnosti?
|
Ako postoji osim spolne gotovo zanemariva razlika između ženskog i muškog bića muči me jesu li žene ili su muškarci teže prihvaćali promjene? Je li tako bilo u vrijeme dominantnog patrijarhata ili je još uvijek tako? Odgovor na ovo pitanje možda bi mogao čvršće definirati razlike između ženskog i muškog uma, mentaliteta, osjećaja, duše, psihe, ponašanja – svega što nas čini jedinkama. Nostradamusu su znali donositi neobjašnjive nakaze pa tako i dvoglave ovce. On je takva čudovišta smatrao predznacima apokalipse. U zastrašujuće surovim uvjetima preživljavanja – gladi, kuge i kolere, ratova, nemoći pred silama prirode – ljudski rod je apokalipsu logično predviđao a vjera ugradila u svoj nauk. Čovjekova duša je golema biblioteka prepuna horor knjiga. Na sreću ugrađen je i samoobrambeni sustav pomoću kojega brzo zaboravljamo takve prizore a većina od nas i ne posiže za mračnim policama nagomilanim u našoj psihi. Žena ili muškarac – tko uspješnije i funkcionalnije zaboravlja mučne događaje, tko rjeđe traži sadržaje tjeskobnim zapisima? Korijeni su u evoluciji. Genetski su zapisane muke prilagođavanja. Svaka promjena donosila je imperativ prilagođavanja jer u suprotnome vrsta je izumirala. Svako podizanje glave izaziva strah: mogla bi prouzročiti promjene a tu je genetska alarmna lampa koja promjenu označi s visokim faktorom rizika. Nećemo se valjda kockati s budućnošću, ni našom ni budućnošću naše djece odnosno vrste. Još manje sa sadašnjošću u kojoj smo osuđeni preživjeti! Žena ili muškarac – tko će prvi otvoriti vrata. Neprekidno kroz razvoj vrste netko je prvi otvarao vrata. Žena ili muškarac? Ili, kako u kojoj prilici ali sveukupno su nas uspješno doveli čak u dvadeset i prvo stoljeće? Gledano evolucijski svaka pogrešno otvorena ili zaobiđena vrata mogla su nas dovesti do apokalipse! U dugom kretanju kroz vrijeme terabajti digitalnih nula i jedinica izgleda da su uspješno svladavani. Danas imamo računala pomoću kojih ćemo dalje ploviti s mnogo više podataka i sigurnosti. Žene ili muškarci? Nadajmo se – jednako! |